poetski jecaji

  

Sine,svaki novi dan,

pišem ti novo pismo,

onako po istilahu,jer nigdje ne žurim,

onako po istilahu,jer niko me nigdje ne ćeka,

svako novo jutro,hartiju bijelu milujem hrapavim rukama,

i uvijek kažem da neću,

a uvijek iznova suze se zacakle u očima,

a bijela hartija,

svjedok bude tih mojih, od suza tragova.

Pišem ti evo šesnaest punih godina,

onih šesnaest tvojih dječačkih godina,

šesnaet ljetorasta jedan za drugim prolaze kroz moje pamćenje,

zar se zaboraviti može,

zar bih trebao šutjeti,

zar bih trebao badava nekome govoriti,

zato pišem ova pisma dan za danom,

gomilam na njima nagomilanu tugu iz njedara,

što mi samoća nudi,

i bilesi snagu neku iz potaje daje,

da ustajem i sjedam i ruke okrenute nebu dižem,

dowim one dowe što jedino moj  i tvoj Gospodar razumije,

i jedino naš Gospodar zna,

zašto je tebe u mladosti ostavio bez mladosti,

zašto mene u starosti ostavlja i dalje u starosti.

Svaki novi dan pišem ti novo pismo,

riječi se same kazuju,

samo iz pera nikada ne izlaze,

ona sjeta na posljednji pogled tvoj,

ono pitanje iz njega na koje nikada nisam dao odgovor,

ruku mi uhvaćenu drže,

a misli lutaju,

misli pronalaze i one najsitnije detalje iz zajedničke nam sjete,

i želja,želja se budi,tinja i gasi se,

da samo još jednom u zagrljaj te primim.

Sine,halaliti mogu krv svoju u tebi,

halaliti mogu jer u kader Gospodara našeg vjerujem,

samo halaliti nikada ne mogu,

ovu samoću što jede insana gore od života,

crta bore na duši umjesto na licu,

pravi sjenu od insana,umjesto da insan pravi sjenu,

nikada halaliti ne mogu,

šutnju katila gdje su skrili tvoje kosti,

i što nišanom šehidskim obilježene nisu,

jer ja znam mjesto tvoga počinka,

a ne znam mjesto tvoga  dunjalučka poćivališta.

Sine,svaki dan ti pišem novo pismo,

u čekmeđi čuvam svaku vraćenu kovertu bez adrese,

ponekad kroz ove samotnjačke penđere,

kao da dopire,tvoja graja iz naše mirisne avlije,

a pogledi sami lutaju,traže ti korake,

dok muk, odgovor na kraju ne donese,

ni graju ni korake ni sjenu,od tebe našao  nije,

a samoća me pokrije pokrivaćem svojim,

do dana kad će me Melek smrti ponjeti u tvoj zagrljaj,

do dana kad će zagrljaj duša,ozariti moje lice.

 

U ovome kaburu stanuje,

Mustafa Srebrenica.

Ovdje,na ovoj Dunji,

ni ime hvaljeno, ne stiže izgovoriti,

a Ti ga pozva,

u  mirisne  blizine svoje.

1973-1973

Nišane podiže i tarih ispisa,

njegov neviđeni brat,

nakon vremena kad spozna,

da ni zaborav,vječit nije.

El Fatiha

A se lezi Neznan
ne htjedoh biti kam,
pa me kamom stvoriše,
ne htjedoh biti rijet,
pa me rijetju okiitiše,
ne htjedoh biti slovo,
pa me slovom nazvaše,
ne htjedoh biti imenom zvan,
pa mi ime nadjenuše,
ne htjedoh,biti znan,
pa me znanim naćiniše,
od pamtivjeka,
do predvečerja snova,
ne htjedoh biti ni jučer,
još manje htjedoh biti sutra,
ne htjedoh,a bijah,
ni kriv ni dužan,
u svopjoj duši vječiti sužanj,
ko iskra iskrsla iz sama čemera,
ovaj je zapis na kamu,od Neznana.

ON,

bez poćetka,bez kraja,

u meni,

djelić Njegova ruha,

jadan ja,

jadan li sam, ja.

HU

A se lezi Prijezda,slobodan clovjek,

htjedoh vavijek biti, kto ptica na nebesim,

raskriljenijeh slobodnijeh krila,

i ktamo,i kvamo,svugdije solnce je grije,

a nikto je nikdar osuznjiti netce.

Moj ban dobriji Kulin,

ovi kam mi usijetce,

znajde ban sloboda shto je,

a zapis uklesa,dijak Radivoj,

tebi putniche,pred mnom shto stojis

jesil na zemlji il' nebesim,

nemoj se putniche,osuznjiti nitkom,

i ne diraj mi ovi kam,

kazuje ti ovje rijetci,Prijezda, slobodan clovjek.

MOJ ZEFIRE

Selamim te,moj Zefire,i molim,

umij mi lice daškom toplote svoje,

raskrili mi njedra gorda,

u nosnice mi spusti jemeka miris,

ispod hlada Akse što ga nosiš,

u ovo srce nemirno,

donesi mir Pejgamberova mesdžida,

miris i ljepotu Revde i Mutahhere,

dušu počasti veličinom Časne Kabe,

poniznost neka joj ogledalo bude,

ja ću da uzvratim,

da zajaučem Ismom Hu u naj žalosni,

kad sablja siječe,

tijelo krvari,zaraste,ožiljak ostane samo,

jezik kad siječe,

srce krvari,ne zarasta,ne zaboravlja.

Časna Kjabo,

dobio sam pozivnicu Tvoju,

upakovanu u stotine čudnih išareta,

poredanih kao basamaci jedan nad drugim,

da sa ovim ćopavim nogama,

polahko njima hodim,

dan za danom,

do viđenja Tvoga Časna lica,

do okusa Tvoga Časna mirisa.

Časna Kjabo,

odavde iz ove čudne zemljice,

ovaj ašik Tvoj ,selam ti samo šalje,

nejmam ništa da ti ponesem kao hediju,

osim ovog blijeda lica,

osim ovog, aškile srca,

fakir i na javi i u snu,

Časna Kjabo,

stižem ti ubrzo,

u zijarete miline tvoje.

Selam Časnom Hramu

GAZIJI

Došao sam sa prostranih visoravni Anadolije,

da usnijem zauvijek uz milu pjesmu brze rijeke,

posljednji abdest uzeh sa kapljicama njenim,

dok mi glava namjesto kapljica u ruke ne pade,

od junačke sablje kjafira kukavice.

U mojim rukama,moji prsti bijeli,

glavu miju,krvave kapljice sa čela brišu,

nosite me noge,pod hlad staroga hrasta,

tamo gdje će biti moj dom vječni,

Vječni dom bezimenog Gazije,

Padišahu Mehmed-hanu asker vjerni bude.

O Vi što zijareta ćinite,

sitni li su Vaši groši,

pogledajte,otkud dođoh,i gdje stadoh,

gdje mi noge moje glavu iz ruku ispustiše,

gdje mi moj Padišah Mehmed-han, nišan bijeli stavi,

asker li sam njegov bio,

asker li sam njegov osto.

Razgovaraš sa mejitom,

blijedo usahlo lice,nepomične usne,

glas iz dubine ponora kaburskih azaba,

strah od svjetlosti,

gori je od straha,

zbog silaska u odaje gajbom prekrivene.

Razgovaraš sa mejitom,

tvoj udisaj,njegov izdisaj,

tvoj grijeh,njegov teški azab,

tvoja suza, njegova mučna prtljaga,

ibadet tvoj pod nebom otvorenim,

njegova trunka smiraja pod svodom zatamljenim.

Razgovaraš sa mejitom,

selam uruči i znanu i neznanu,

suzdrži dah,otpusti duši sindžira lokote,

zveket njihov neka utihne pred vratima vječnosti,

tvoj poziv smiraju kalba,njegov odaziv,

tvoj selam,njegov selam.

MOJ RUHIŠADU

Na putu ka neznanu,u noći ašure,sreo sam Tebe,

jesi li prepoznao u meni dijete,čovjeka,?

izgubljenog misafira,?

jesi li vidjeo iza ogledala moje duše,?

u bijelu izmaglicu samoće i zaluđenosti nevažnim.?

Ti si bio vodić,

a ja poslušni učenik neposlušna duha,

znao si da vidim daleko ispred sebe,

jer me natjeralo vrijeme i ljudska taština,

znao si da moje suze znače vječno neodrastanje,

nesretni dječak bez želje da se odrekne mašte,

znao si da rastem samo uz tvoje riječi,

da svjetiljka njihova, svjetlo mi daje gdje ja nevidim,

i tamam,kad probuđen odlućih ostati,

Ti si zaspao zauvijek.

Sada ne znam jesam li budan ili snivam,

ne znam imam li pravo hoditi griješan ovom zemljom,

učen, a nisam naučio,

hvaljen, a nisam zaslužio,

u tugu umotan,a od tuge se ne želim otrgnuti.

Što me ostavi gariba ovdje sama,

na ovom putu trnovitom bez svjetla riječi tvojih,

zalutao sam ,obnevidio,

bez tebe se još uvijek nisam navikao,

moj ruhišadu,moj muršidu.